MEĐUGORJE

42. obljetnica ukazanja 24.06.2023.

Auto koji me je dovezao iz Dubrovnika zaustavio se na nemalom platou ispred župne crkve Sv. Jakova, tu me iskracao sa svim mojim stvarima, i nestao u noći. Nije bilo puno sati ali, zimski dan traje kratko i noć se brzo spusti. Bilo je Silvestrovo i bio sam u Međugorju.
Međugorje je malo seoce u Bosni i Hercegovini, u njenom južnom dijelu – Hercegovini. Po popisu stanovništva iz 1981. godine Međugorje je tada naseljavalo točno 1.159 stanovnika. U selu je, za tako mali broj žitelja, neobično prostrana župna crkva sagrađena 1969. godine, koja je posvećena Sv. Jakovu – zaštitniku hodočasnika. Na brdu Križevac, koje se uzdiže visoko iznad sela, mještani su 1933. godine podigli veliki kameni križ posvećen u spomen 1900-te godišnjice raspeća Isusa Krista i Muke Isusove. Selo je postalo nadaleko poznato od kada se, počev od 24. lipnja 1981. godine, na lokalitetu Podbrdo, nekolicini djece koja su se tamo igrala, počela ukazivati Majka Božija - Djevica Marija - Gospa. U selo su nahrupile velike količine znatiželjnika ali i stvarnih vijernika hodočasnika, isprva samo iz zemlje, a poslije i iz inozemstva. Tadašnje su se jugoslavenske komunističke vlasti osjetile ugroženim ovim događanjima pa, fra Jozo Zovko, međugorski župnik, biva uhapšen, a pristup hodočasnika selu Međugorje biva zapriječen. Svoju rezervu oko ovih mističnih događanja u Međugorju iskazao je i tadašnji Mostaski biskup mons. Ratko Perić.
Dugo sam odolijevao izazovu da i sam posjetim ovo hercegovačko selo, sve do sada. Nakrcan raznom opremom – stativima, kamerama, rasvjetom,.. uputio sam se u Župni ured da se tamo, kako je i red, predstavim i objasnim što to ja tu želim. A želim, u stvari, raskrinkati ovu priču u koju niti jednoga časa nisam povjerovao. Primio me tadašnji međugorski župnik fra Tomislav Pervan. Bio je ljubazan i uslužan. Pitao me za smještaj koji nisam imao i to mi u trenu sredio. Predložio mi je da, ako to želim, odem do kuće vidilice Vicke (tako su zvali djecu koja su, navodno, vidjela Gospu), jer bi ona uskoro trebala krenuti s grupom hodočasnika na samo mjesto ukazanja. Otišao sam tamo, predstavio se Vicki i ona mi je predložila da im se pridružim u planiranom noćnom pohodu. Kako sam se osjećao uhodom i neiskrenim u svojim namjerama, odlučio sam, kao nedostojan, ipak, polazak kolone sačekati izvan Vickinog dvorišta. Kada je kolona krenula stao sam na njeno začelje i koračao s njima u noći. Podsvjesno, smjestio sam se u koloni, da im budem zadnji od zadnjih. Noć je bila kristalno čista, kako znaju biti zimske noći. Iznad nas su bljeskali rojevi zvijezda, nikada ih više u životu nisam vidio. Nebo je bilo gusto od njih i imao si dojam da, ako ispružiš ruku, u šaku možeš ubrati njih pregršt. Sam uspon na mjesto ukazanja bio mi je od samoga početka malo čudan i nestvaran. Peli smo se uz to, na momente jako strmo brdo, nitko od nas nije nosio baterijsku lampu da rasvijetli put, a pod nogama nam je bilo oštro hercegovačko kamenje. Peo sam se s njima i razmišljao. Nitko se nije spotaknuo, nitko se nije zapuhao i zatražio pomoć pri usponu i svi su, bez ikakvog vidljivog znaka umora, sretno stigli na odrediše. Razmišljao sam o tim činjenicama dok sam koračao s njima. Na samome mjestu ukazanja grupa se rasporedila u krug i počeli su molitvu. Sve je oko nas bilo u tami, a iznad nas su bljeskale zvijezde. U tišini noći odjekivale su riječi prigušene tihe molitve. Čak sam i ja, na trenutak, osjetio da prisustvujem nečem posebnom, nečem svečanom,.. Svi su držali ruke prekrižene ispred sebe i imali spušteni pogled u tlo. Jedino sam ja, uljez, zvirlao okolo pokušavajući da nekako raskrinkam ovaj sveti svečani čin. Nisam molio s njima i nisam gledao u tlo. Tumarao sam polako, u noći, oko toga začaranog molitvenog kruga, pokušavajući da ih, nekako, uhvatim u laži. I, dok su svi ostali molili, sjeo sam na neki oveći kamen i pogledao u zvjezdano nebo. I u tome trenu, baš u tome trenu, jedna se zvijezda padalica otkačila od svoga nebeskog svoda i zabljesnula u vatri svoje pravocrtne putanje baš u osi mojega pogleda. U sljedećem trenu, u sljedećoj sekundi, i druga se zvijezda padalica zapalila na nebu u svojoj, isto tako pravocrtnoj putanji, ali putanji koja je bila okomita na putanju ove prethodne i – na nebu su učinili vatreni znak križa. Pogledao sam dolje prema molitvenoj grupi, da li itko drugi, osim mene, vidi isto što i ja ali, oni su bili zadubljeni u molitvu, a njihovi su pogledi gledali u tlo. Ovaj je znak bio, izgleda, samo za mene. I to me na smrt prestrašilo. Pao sam ničice na tlo i počeo moliti. A molio sam: „Ja nisam taj, zašto mi to radiš. Nisam dostojan Tvojega znaka. Ja to ne mogu. Ja nisam taj. Nemoj mi to raditi. Nisam spreman za to!“ A tko jeste, jednom kada dođe?
Cijelu sam noć tumarao selom, potpuno izbezumljen. Naravno da nikome nisam ništa rekao o tome, a posebice ljudima iz molitvene grupe koji su gore sa mnom, za razliku od mene, molili. Nisam rekao ni Vicki, nikome! Jedva sam čekao da dan svane (nikako da svane, noć je tako duga!). Već u 7 sati, a još je pomalo bila noć, otvorila su se vrata Župnog ureda i, sav prestravljen, zamolio sam fra Tomislava, župnika, da me primi. Njemu sam odlučio reći sve. I rekao sam. Pitao sam ga, a šta to Bog od mene traži, i da ja ni po čemu nisam poseban, da se ne osjećam nimalo posebnim i da ne zaslužujem ikakav, a ne takav, jasan i neporeciv – znak kakav sam ja dobio! Fra Tomislav je sve to slušao, mirno i sa laganim osmjehom na licu. Kada sam napokon prestao pričati, on je ustao sa stolca na kojemu je sjedio, prišao mi i snažno me obujmio rukama oko mojih ramena u braski zagrljaj. Ne boj se, rekao je, svi u Međugorju imaju neki znak!
Nakon toga u Međugorje sam dolazio kada god sam mogao. Nekada bih fotografirao, a nekada bih, jednostavno, samo bio. Tijekom vremena skupila se pozamašna količina fotografija koje sam tamo snimio. Ni sam se ne sjećam kako je do toga došlo ali, ponudio sam materijal velikom Grafičkom zavodu Hrvatske i oni su odlučili od toga napraviti knjigu, dapače - respektabilnu monografiju. Milan Zinaić, tadašnji direktor GZH u Zagrebu ponudio je suradnju na tome projektu velikom bosanskohercegovačkom nakladniku „Svjetlost“ Sarajevo. Gavrilo Grahovac, tadašnji direktor Svjetlosti projekt je objeručke prihvatio. Knjiga je izašla 1988. godine. Tiskana je na četiri jezika: engleski, njemački, talijanski i hrvatski. Svaki jezik je tiskan u nakladi od po 10.000 komada, sveukupno 40.000 komada.
No, ni tu priči nije kraj. Kada je knjiga izašla, doslovce preko noći sam smatran nekom vrstom eksperta za Međugorje. Svi koji bi iz Zagreba željeli ići u Međugorje, obraćali su se meni. Tako i moja dobra prijateljica i kolegica fotograf Višnja Serdar. Tražila je od mene da je povedem sa sobom kada tamo sljedeći puta budem išao. Kako se ja tada nikako nisam odlučivao poći na put, Višnja je odlučila ne čekati više mene, nego je na put krenula sama. Kako je smatrala da sam upravo ja neka vrsta „krivca“ za taj njen interes za Međugorje, odlučila mi je s toga puta donijeti neku uspomenu. Nakon što se popela na mjesto ukazanja, odlučila je da će prvi kamenčić koji tamo zagrabi biti namijenjen meni. Kada je pažljivije pogledala u ubrani kamen – prestravila se. U kamenu je bio pravilno uklesani profil muškarca koji je savršeno odgovarao liku osobe sa znamenitog Torinskog platana – liku Isusa.
Taj kamen imam još i sada.
No, ni tu priči nije kraj.