KULTURA SJEĆANJA

513. DANI AJVATOVICE, BiH

Uz 513. dane Ajvatovice koji se ove godine obilježavaju od 16. do 25. lipnja 2023. godine.
Prilično kasno sam otkrio Boga. Kada se to dogodilo – dogodilo se brzo i strelovito, kao udar groma. Boga sam prvo otkrio u okrilju vjere u kojoj sam rođen i odrastao – u okviru Katoličke crkve. Svoje lice, koje mi je On tada pokazao u obliku konkretnog znaka, u prvi me je mah uplašilo. Trebalo je nešto vremena da se naviknem na Njegovo postojenje u mome životu.
Kada je 1987. godine u zagrebačkom Folnegovićevom naselju otvorena nova prelijepa Zagrebačka džamija, pratio sam taj događaj s velikim zanimanjem. Bio sam jako ponosan što moj grad, Zagreb, i moja zemlja, Hrvatska, imaju tako lijepu džamiju, mislio sam (a i sada mislim) najljepšu od svih, kao niti jedan drugi grad i niti i jedna druga zemlja u blizini, a i puno šire. Danima sam, uzastopce, odlazio tamo i snimao na stotine, na tisuće fotografija. Tako sam, u tim svojim brojnim odlascima u džamiju, upoznao mnoge ljude iz Islamske zajednice Hrvatske, od kojih će mi neki, kao što je tadašnji muftija Ševko Omerbašić, postati moji budući dobri i dragi prijatelji. Počeo sam tragati za literaturom o Islamu ne bih li tako upoznao i ovo, meni potpuno novo, drugo lice Boga. Tako sam u svojim traganjima dospio i u Orijentalni institut HAZU - Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, i njenoga tadašnjeg ravnatelja dr. Muhameda Ždralovića. Susret sa dr. Ždralovićem, s Muhamedom, bio je susret s mojim budućim, još do tada neotkivenim, dragim i dobrim prijateljem, s mojim drugim bratom. Muhamed me je, obazrivo i postupno, uputio u važna djela Islama i u važna djela o Islamu, o sufizmu,..
Ubrzo s tim, gotovo u isto vrijeme, počeli su i nemiri na Kosovu, kamo sam odmah otišao gonjen svojim urođenim porivom za čast i pravdu - i ostao tamo pune dvije, gotovo tri godine, artikulirajući za medijsku javnost strašnu represiju koja se na Kosovu provodila protiv većinskog naroda Albanaca. U tome sam periodu znao često otići u Prizren, u dervišku tekiju, gdje sam rado priman i bilo mi je dopušteno prisustvovati derviškim mističnim obredima zikra. Tadašnji nemiri s Kosova prelili su se uskoro u pravi pravcati rat, koji je prvo započeo u Hrvatskoj, a godinu dana kasnije i u mojoj rodnoj domovini Bosni i Hercegovini. Nošen istim porivom koji me je prije odveo na Kosovo, počeo sam obilaziti ratišta po Hrvatskoj, a poslije godinu dana i po Bosni i Hercegovini. Znao sam da se događa povijest i da to netko mora zabilježiti. Odlazeći iz Zagreba za opkoljeno Sarajevo, često sam, na zamolbu mojih prijatelja iz Mešihata Islamske zajednice Hrvatske; Ševka Omerbašića, Mirsada Srebrenikovića,.. u Sarajevo iz Zagreba nosio brojne zapečaćene omotnice za Islamsku zajednicu BiH i neke druge ljude. Nikada nisam pitao što je u tim omotnicama – dokumenti, novac, nešto drugo,.. Sve bih uvijek, pouzdano i bez pitanja, predavao na naznačenu adresu.
I tako, malo po malo, godinu po godinu, i došlo je vrijeme da se i taj rat završi – i završio je. Ljudi su se počeli vraćati svojim svakodnevnim životnim obvezama, radu, običajima,.. Tako da sam uskoro čuo i za Ajvatovicu, muslimansko dovište (svetište) u Srednjoj Bosni, nedaleko Bugojna. Dugo sam želio otići tamo i to vidjeti jer – i tamo je Bog pokazivao neko svoje drugo, meni nepoznato lice, mislio sam, lice koje sam svakako želo sresti i upoznati. Na prvi odlazak u mjesto Prusac, u blizini kojega se nalazi dovište, potaknuo me je moj prijatelj dr. Muhamed Ždralović. Ukoro ću doznati da je i on iz Prusca, iz zaseoka Ždralovići, odakle se otisnuo u svijet. U tome je trenutku Muhamed boravio, živio i radio u Kairu, Egipat, gdje je radio kao zamjenik veleposlanika Republike Hrvatske u toj zemlji. Njegov nadređeni – Veleposlanik RH u Kairu, bio je moj drugi dragi prijatelj, hrvatski arabist dr. Daniel Bučan. Kako su njih oba znali za moje (neuobičajeno) zanimanje za Islam, i moju veliku kolekciju fotografija o životu Islama na prostoru Republike Hrvatske, rodila se ideja da se dio te moje kolekcije, u obliku izložbe, postavi u Kairu. To se i dogodilo u veljači 1995. godine. Koliko se sjećam, izložbu je otvorio tadašnji egipatski ministar vanjskih poslova (čijega se imena ipak ne sjećam). Izložba je požnjela veliki interes i veliki uspjeh. Poslije Kaira, izložba je postavljena i u Teheranu, Abu Dhabiju, Istanbulu, Rabatu,..
Muhamed je pomno pripremio naš prvi odlazak u Prusac, na Ajvatovicu. Bili smo gosti u kući njegove rodbine. Ždralovići. Tiho, ubavo mjesto, duboko u planini. Svuda okolo sela gusta zelena šuma. Odatle se do dovišta ide pješice, šumskim putevima, dva sata hoda, možda i nešto više, rekao bih, sve kroz šumu, pa kroz raspuklu stijenu u planini, sve do šumskog proplanka gdje je samo dovište. Bilo je to prepoznavanje na prvu – ljubav na prvi pogled. U Prusac i na Ajvatovicu sam, iza toga, dolazio godinama. Dolazio sam u svako doba godine – zimi i ljeti, u proljeće i jesen. Dolazio sam po snijegu, po kiši i po vrelome ljetnome suncu. Dolazio sam godinama i svakim mojim odlaskom tamo rasla je i bujala arhiva mojih emocija, a s njome i ogromna zbirka mojih fotografija snimljenih na tome posebnom mjestu. A onda se Muhamed osmjelio i predložio mi da napravimo knjigu – i napravili smo je. I to kakvu knjigu. Knjigu nad knjigama, knjigu kakvu Bosna još do tada nije vidjela. Ajvatovica. Bosanski mali hadž. Mala Ćaba.
Moj prijatelj nije dočekao da ugleda ovo naše zajedničko djelo dovršenim. Napustio nas je u studenom 2007. godine. Monumentalna knjiga - monografija „Ajvatovica“, knjiga dostojna teme i svojega naziva, objavljena je u lipnju 2010. Na njoj su, osim Muhameda i mene, radili i svoj sjajni doprinos dali mnogi naši zajednički prijatelji: Esad Duraković, Enes Karić, Ivan Lovrenović, Husein Čepalo, Hadžem Hajdarević,.. A obitelj Ždralović je u knjizi prisutna i kroz djelo i trud Mubere Maslić-Ždralović, Muhamedove supruge, koja je svoje ogromno znanje iz arabistike ispekla na studiju u Kairu, Egipat. Ovoj knjizi Mubera je udahnula dušu kao urednik i redaktor. Predgovor i uvodnu riječ knjizi napisali su; tadašnji reisu-l-ulema Mustafa efendija Cerić, te travnički muftija Nusrat efendija Abdibegović.
Sretni Vam svima 513. dani Ajvatovice !